Kiša i osjećaj tuge
Nije prvi put da čovjekove osjećaje uspoređujemo ili opisujemo pomoću prirodnih procesa. Kiša je jedna od onih koja se većinom uspoređuje i dodiruje sa osjećajem tuge. Cijeli proces pripreme za kišu je proces koji i u nama ljudima stvara određeni pritisak. Kao da cijela atmosfera se priprema i okuplja da bi napokon u jednom trenu pustilo- kišu. Zanimljiv je podatak, kojeg primjećujete i u svojem okruženju ( možda ste čak jedan/jedna od tih) da se 99% ljudi smatra "mrziteljima kiše" . U danima kada se sprema kiša ili je već tu , tendencija čovjeka je da mu se "pokvari" raspoloženje, osjeća se umorniji, apatičnijim ili pak osjeća bijes.
Kakve to veze ima sa osjećajem tuge? U svojoj dosadašnjoj praksi , ali i promatrajući okolinu - jedan osjećaj kojeg se odbija osjetiti je osjećaj TUGE. Tuga je ta koju se najčešće ( ne uvijek) osjeća u području prsa. Simptomi koji klijenti osjećaju u prsima je osjećaj zatezanja, pritiska, tereta koji ih pritišće i ne da im disati. Isti proces koji se događa u atmosferi pred samu kišu. Ono što se sljedeće dogodi u prirodnom procesu - je da u jednom trenutku kapljice krenu padati i time se oblaci olakšavaju i sav pritisak u atmosferi kreće popuštati.
No, zašto čovjek ne pušta? Zašto zadržava taj pritisak? Ako se opet vratimo na proces kiše - i statistike koje kažu da je veći broj ljudi mrzitelj kiše - negdje onda odbijamo i mrzimo tu našu unutarnju kišu. Ako je mrzimo što onda radimo - negiramo je, odbijamo, odbacujemo i skrivamo. Tuga kao osjećaj je svrstana u onaj crni dio osjećaja. U onaj negativni dio. Ako dopustim sebi da pustim taj "crni", "negativni" dio, je li to onda znači da sam ja negativna/ negativan? To je kao da govorite da je VODA loša. Jer kiša se sastoji od elementa vode i ta kiša ima svoju funkciju u prirodi. Kako onda da kišu proglasimo crnom, lošom i negativnom? Kako onda da vlastiti osjećaj tuge stavite u ladicu kao osjećaj koji se ne bi trebao izraziti . Potiskivanje da unutrašnja bol izađe kroz vid suza donosi dugoročnu patnju. Bol i patnja nije isto. Odlučujemo se na patnju onda kada ili skroz negiramo unutrašnju kišu ili samo za nju znamo. Nakon svake kiše dođe sunce, ali i nakon svakog sunca dođe i kiša.
Tuga, kao i kiša ima svoju funkciju. Propuštanjem tuge da se izrazi dajemo živčanom sustavu prostor da se regulira, da pusti dio po dio tog pritiska u prsima , tako da bi onda i element zraka dao novu svježinu u tom području.
Jeste li primijetili kako nakon kiše prostor se ispuni novi , svježim zrakom?