Simbolika rijeke

Rijeke su mi izrazito bile i još uvijek jesu privlačne. Njihova postojanost u tome da bez obzira na teren koji ih čeka, teku i dalje, kroz prepreke traže prohodan put ili ga stvaraju. Njihovi izvori su puni legendi i mitoloških priča, na tom izvoru se nešto čarobno odvija - kao da Majka Zemlja rodi i pusti iz svojih dubina da izađe rijeka koja će služiti svoju svrhu na svom putu prema moru. Prolazi kroz cikluse prirode i ponekad je taj isti ciklus dovede u stanje zaleđenosti, a ponekad razrijedi njezin tok. Usprkos tome ona i dalje teče. 

Ponekad se suočava sa padovima i strmo pada sa visina u nizine, ponekad mirno spokojno teče, a ponekad se brzo snalazi i pretvara u brzace. Koji put ta rijeka mora proći - što sve prolazi na tom putu, no i dalje teče. Nekada se spusti u dubine, da bi onda opet izronila.

Koliko metafore ime u toj rijeci i relaciji sa nama samima? 

Kako bi bilo da smo mi ta rijeka i da sve to prolazimo?  Što kada bi mi pustili našu "unutarnju" rijeku da teče? Što bi se dogodilo? Sa kojim sve preprekama bi se trebali suočiti? Ono što je isto zanimljivo da izvor rijeke je nepresušan , osim ako ga neko nasilje ( ljudski utjecaj na prirodu) ne zaustavi. Ponekad u određenom ciklusu prirode izgleda da je nestao, a onda se opet pojavi. Ta rijeka teče i dalje, nekad ulijevajući se u drugu rijeku, tražeći podršku za svoj tok. Koliko je prirodno pustiti da ide i da teče, da se život odvija. 

I sama promatram koliko se zapravo bojim(o) života , više nego smrti. Naša kultura je kultura koja njeguje princip smrti - slavi smrt, slavi ubijanje, slavi završetke. 

Što je sa životom i slavljenje početaka, slavljenje rođenja i novog života? Voda je ženski princip , princip njegovanja, rađanja, bivanja - i sve dok postoji prostor za njega - taj princip doprinosi obilju za svih oko sebe. Pogledajmo rijeku i vodu koju pijemo iz njezinog izvora. Onda kada nestane prostora za taj princip , nestaje i života. 

Koliko možemo sebi dopustiti da budemo u principu života, koliko prostora možemo unijeti za sve što smo "rodili", za sve ono što teče u nama? Koliko možemo dopustiti sebi da taj unutrašnji tok dobije na važnosti i viđenju? Kada ćemo napokon uvidjeti važnost tog principa? I ne samo važnost već i veličinu i snagu tog principa. Jaka su uvjerenja da je biti "mekan", fluidan i tako lagan kako rijeka  SLABOST i točka RANJIVOSTI. Zašto onda rijeka igra tako važnu ulogu u našim životima? Zašto se njezini izvori nalaze na često nepristupačnim i dalekim udaljenim šumskim, planinskim terenima? Zašto se kaže da rijeka pomiče planine? 

Ruku na srce, iskreno, da nam je svima odahnuti i predahnuti na tom izvoru, vratiti se kući i napokon odmoriti, odmoriti u svojim tijelima, u svojem umu, u svom svom biću - dozvoliti si da "SAMO" budemo mi.