Priroda - strašna nepoznanica

Priroda i njezina divljina. Pitamo se, kako to da su životinje naučile i poznaju procese te iste prirode i određenog divljeg područja. Zar nije nepravedno, da one imaju urođene instinkte koji im pomažu da žive u toj divljini? Kako to da smo mi ljudi morali graditi zidove, kule i puste mehanizme da se "obranimo" od te divlje prirode? 

Životinje koje kao spadaju po nekoj ljestvici u nižem stadiju, kreću se tom divljom prirodom i ona je njihov dom. Jesmo li mi stvarno osuđeni da živimo odvojeni od prirode i/ili u kontroliranim uvjetima i stalnom oprezu od opasnosti iste? Ili smo izgubili "vezu" sa vlastitim instinktivnim svijetom? 

Upitate li se ikad kako bi bilo osjećati i ponovo se povezati sa vlastitim instinktima? Imati unutarnji radar, navigaciju i kompas? Biti slobodan od stalnog opreza i preživljavanja. Prosječan čovjek danas pati od raznih poremećaja koje životinje dobiju , tek onda kada dođu kontakt sa nama. 

U divljini nema toga što se nalazi u gradu. Što nas to potiho "ubija"? Pogledajte grad i vidjeti ćete kretanje , stalno kretanje, gore, dolje, lijevo, desno... Ali ako pogledate bliže - to kretanje je stisnuto, ukočeno i napeto. Živi se , ali je sve mrtvo. Dok, ako se uputite na primjer, na jednu planinu, izgledati će kao da je sve mrtvo, kao da života nema . No, osjećati ćete život u sebi. 

Zašto i što je to što u divljini prirode budi naš libido i životnu energiju?

SLOBODA. 

Sloboda prirodnih procesa i životnih tokova koje čovjek još uvijek nije stegnuo, zatomio i zatvorio u kavez. U divljini život se spontano odvija, procesi se događaju, život, smrt i ponovo rađanje se izmjenjuju. Kroz dan i noć, kroz godišnja doba i cikluse, kroz razmnožavanje i razdiobu života. Bol je tu i svako to malo biće ( životinje i biljke) prolaze kroz tu bol, ali iz te boli izrastu i kreću se dalje kroz proces. 

Mi ljudi, smo zapeli u svojoj boli, štitimo se od nje, gradimo zidove oko nje. Ostajemo toliko dugo u njoj, dok se ista ne pretvori u patnju. Što duže stojimo u istoj, to je teže izaći iz iste...

Kako bi bilo stvarno živjeti, osjećati, koračati... Kako bi bilo dopustiti tokovima života da proteknu i oslobode ono što je potrebno?

Kako bi bilo iz zime ući u proljeće, iz proljeća u ljeto, iz ljeta u jesen. Dopustiti sebi da iznova i iznova se rađamo, umiremo, rađamo....

Divlja priroda je privlačna i strašna. Privlačna jer osjećamo to i u sebi. Puninu života u boli i u radosti. Strašna jer smo taj dio nas odvojili i etiketirali kao ono što nas može "ubiti". Možda je baš to taj unutarnji proces - nešto mora umrijeti da bi se NOVO rodilo ( staro povratilo).

Kada bi u jednu riječ stavili PRIVLAČNO i STRAŠNO dobili bi UZBUDLJIVO. Uzbudljivo je živo i kreativno. Svijet mogućnosti. 

Naša je priroda, priroda čovjeka, da istražuje dubine i visine - da se osjeća ŽIVIM. Život teče iz naših dviju struja u tijelu - sve što je potrebno da im oslobodimo put , rušimo zidove, kamen po kamen - u namjeri da koračamo svijetom u punini i praznini svog bića.